Odlazak u prvo svjetlo

Posljednjeg jutra Polly se posljednji put popne do stražarske kule i tamo zatekne Bertu, što je čudno za stvorenje koje tvrdi da prezire penjanje. Kuna slegne ramenima. Netko mora provjeriti je li izlazak sunca izveden kako treba, kaže. Sjede zajedno na starom kamenju dok nebo obavlja svoj spori, veličanstveni posao.

Prvo svjetlo dotakne kulu, zatim se spusti niz zid, pa se prelije preko krovova, i na nekoliko minuta cijeli grad sja ružičasto i zlatno, kao da su kuće osvijetljene iznutra. Zvona stada slabašno dopiru s visokih livada. Dolje u klancu rijeka drži svoju drevnu petlju, grleći grad kao što ga grli već tisuću godina.

Berta ne radi oproštaje, objavi, a onda jedan ipak napravi, utisnuvši sušenu smokvu u Pollyno krilo s velikom odlučnošću. Za put, kaže. Gradovi poput ovoga ne zamjeraju kad ih se napusti, doda, jer znaju da je odlazak prva polovica povratka. Zatim otkasa niz zid, repa visoko podignuta, ne osvrćući se.

Polly se vine s kule i pusti rijeci da joj pokaže izlaz, prateći zelenu vodu kroz klanac dok se ružičasti grad ne presavije iza brežuljaka. Smokva će, odluči, biti za poslije, negdje daleko odavde, kad joj zatreba okus malog ružičastog grada.