Pastir na vratima

Polly je na nogama prije sunca, jer joj je Berta obećala predstavu. Čekaju na zidu iznad starih vrata dok se nebo pretvara iz tinte u sedef. Tada Polly to čuje prije nego što vidi, rijeku malih zvona, i iza ugla stiže stado ovaca, prelijevajući se kroz uska vrata poput vune izlivene iz vrča.

Iza stada hoda pastir s drvenim štapom i slamnatim šeširom, neužurban poput samih planina. Uz njega korača golem bijeli mastif blagih, ozbiljnih očiju i lavežom koji čuva za posebne prigode. Ovce znaju put bolje od ikoga. Ovim uličicama hodaju u zoru otkad se nitko nije ni sjetio fotografirati ih.

Polly sleti i pristojno upita smije li poći s njima. Mastif je odmjeri onako kako planina odmjerava pahuljicu, zatim jedva primjetno kimne. I tako jaše jutro uz obronke s njima, pokraj posljednjih kuća, pokraj duge sjene zida, van do mjesta gdje trava još drži svoje zelenilo na visokim livadama iznad klanca.

Provedu dan tamo gore, ovce čupkaju travu, mastif drijema s jednim okom otvorenim, zvona sviraju svoju lijenu glazbu. Kad vrućina prema večeri popusti, cijela povorka okrene prema domu, a Polly se u grad vrati jašući na vunenim leđima predvodnice, osjećajući se, jedan izvrstan polusat, kao dio stada.