Berta i nakrivljene kuće

Polly se budi uz zvuk pandžica koje kuckaju po kamenu. S oluka je promatra postarija kuna bjelica, najprije brkovima. Predstavi se kao Berta, kaže da unutar ovih zidina živi dulje nego većina krovova i ponudi obilazak prije nego što dan postane vruć. Kunin obilazak, upozorava, uključuje prečace. Polly kaže da je u prečacima izvrsna.

Uličice Albarracína ne vjeruju u ravne linije. Penju se stubama, provlače se ispod lukova i stišću se između kuća dok se drveni balkoni gore gotovo ne dodirnu, tako da bi susjedi mogli dodati šalicu šećera preko ulice bez velikog naginjanja. Zidovi su ožbukani onom mekom ružičastom bojom koja dolazi iz ovdašnje zemlje, a svaka vrata kao da su građena za nekoga malo manjeg nego što očekuješ.

Na jednom uglu Berta zastane s ponosom muzejske vodičice. Iznad njih diže se kuća koja se naginje u svim smjerovima odjednom, uska pri dnu, široka pri vrhu, bez ijednog ravnog ruba. Zove se Julianeta i vjerojatno je najfotografiranija nakrivljena kuća u Španjolskoj. Ovako stoji stoljećima, kaže Berta, što je više nego što većina ravnih kuća uspije.

Jutro završavaju na krovu, dijeleći smokvu koju Berta izvuče odnekud. Ispod njih ružičasti se grad slaže u stubišta i dimnjake. Polly pita kako itko ovdje pronađe put. Berta razmisli. Ne pronalaziš put, kaže. Pustiš da te grad ljubazno izgubi, i onda si doma.