Grad u naručju rijeke

Polly leti na sjever prateći rijeku kroz suhe brežuljke gdje je ljetna trava poprimila boju korice kruha. Voda skreće lijevo, pa desno, usijecajući dubok zelen kanal u stijenu. Zatim napravi posljednju, lijenu petlju, a unutar te petlje stoji grad. Ružičaste kuće penju se uz obronak u redovima, naslagane uz kamen poput knjiga naslonjenih na polici.

Ovo je Albarracín, i ovdje živi oko tisuću ljudi, manje nego u jednoj jedinoj ulici velikoga grada. Kuće su ožbukane u nježnim tonovima ruže i hrđe, a njihovi drveni balkoni naginju se nad uličice kao da prisluškuju. Iznad najviših krovova kameni zid penje se golim grebenom i nastavlja se penjati, daleko iza točke na kojoj bi svaki razuman zid stao.

Polly klizi iznad krovova i spušta se na mali glavni trg baš kad svjetlo postane zlatno. Trg je jedva veći od dnevne sobe. Fontana u kutu mrmlja sama sebi. Kroz otvorena vrata dopire miris svježega kruha, a odnekud više gore zveket ovčjeg zvona, zvuk koji ove planine poznaju stoljećima.

Smjesti se na rub fontane i pusti da večer stigne. Jedna po jedna pale se svjetiljke, a ružičasti zidovi poprimaju boju žeravice. Sutra će biti uličica za istraživanje i onaj nemogući zid kojem treba postaviti pitanja. Večeras postoje samo fontana, miris kruha i grad koji polako tone u san u naručju rijeke.