Zid koji se penje na planinu

Danas Polly ide ispitati zid. Počinje dovoljno pristojno na rubu grada, a onda izgubi svaku suzdržanost i jurne ravno uz goli greben, kula za kulom, poput kamenog stubišta sagrađenog za diva u žurbi. Berta pođe s njom do prvih vrata, zatim mahne šapom i prepusti penjanje onoj s krilima.

Priča o zidu starija je od gotovo svega ostalog ovdje. Prije više od tisuću godina berberska obitelj zvana Banu Razin uzela je ovaj grad za svoj, dala mu svoje ime i vladala malim kraljevstvom s ove stijene. Oni su prvi podigli ove obrambene zidine, a blijeda četvrtasta stražarska kula na samom vrhu čuva stražu na grebenu sve otada.

Polly jaše topli jutarnji zrak do kule i slijeće na njezin rub. Odavde grad izgleda kao nešto što je izliveno u petlju rijeke i ostavljeno da se stisne, sve sami ružičasti krovovi i nemoguće uličice. U sjenovitom kutu zida drijema ušara. Noćna smjena, objasni on, ne otvarajući sasvim jedno narančasto oko.

Ostane dugo, promatrajući kako sjene oblaka klize preko gorja. Tisuću godina promatranja, pomisli, a pogled se i dalje mijenja svake minute. Na povratku se zahvali zidu na službi. Zid, budući da je zid, ne kaže ništa, ali prilično je sigurna da stoji malo uspravnije.